Da bi uopšte nastao jedan konvektivni oblak, mora mnogo stvari da se poklopi.
Prije svega, da se stvore termički uslovi za vertikalna uzlazna kretanja. Ti si naveo za primjer slojastu oblačnost, dobar primjer. Modeli mogu da predvide postojanje slojaste oblačnosti sa velikom tačnošću, ali ne mogu baš najbolje da predvide koliko će slojasta oblačnost zapravo uticati na temperaturu vazduha u prizemlju. Dovoljno je da umjesto npr. 26°C koliko vide modeli, bude 23°C u prizemlju, i atmosfera više nije nestabilna nego stabilna. Postoji još faktora koji mogu da naruše termičku nestabilnost atmosfere, a da ih modeli ne predvide. To su npr. razne vrste temperaturnih inverzija, kako u prizemlju, tako i na visini. Najčešći uzrok tome su različita strujanja na različitim visinama, ali opet može biti i slojasta oblačnost ili prolazak hladnog fronta uzrok.
Dakle, CAPE i LI indeks kao dva najvažnija parametra nestabilnosti se računaju na osnovu vertikalnog profila temperature i dovoljno je da iz nekog razloga modeli malo promaše temperaturu na nekom nivou i ode sve naopako.
Drugi bitan faktor za nestabilnosti je vlaga u atmosferi. Džaba da postoje dobri temperaturni uslovi, ako nema dovoljno vlage u atmosferi. Što je više vlage u prizemnom sloju, niži će biti nivo kondenzacije i nivo slobodne konvekcije i lakše će nastati konvektivni oblaci. Vlaga u prizemnom sloju je takođe problem za modele. Dovoljno je samo da neki vjetar ima veći fenski efekat i da isuši atmosferu i ništa od razvoja. Zato često konstatujemo i da je pored dobrih uslova košava spriječila razvoje.
I kad su ispunjeni svi parametri za nestabilnosti, da bi se pokrenuo konvektivni oblak, mora da postoji tzv. "okidač" za konvektivni oblak, uzlazna struja. U danima sa velikom vlagom i visokom temperaturom, dolazi do spontane konvekcije i Cb može da nastane bilo gdje. Kada je kritična vlaga, tada je najčešći "okidač" orografija, tj uzlazna kretanja uslovljena planinama. Kad već jednom nastane linijska oblačnost i kreće se u npr. jugozapadnoj struji, ona se stalno obnavlja zato što razlivanje hladnijeg vazduha ispred nje izaziva nova uzlazna kretanja (topli vazduh se podiže uz klin hladnog vazduha). Sličan je efekat i uzlaznih kretanja prilikom prelaska hladnog fronta.
Tu je i smicanje, koje pored toga što utiče na jačanje već nastalog kovektivnog oblaka, često ima efekat u stabilizaciji atmosfere. Svjedoci smo da mnogo više Cb-ova na sve strane nastaje u danima kada nemamo neko izraženo strujanje ili smicanje po visini.
I pored svega toga, i kad se ispune svi uslovi za razvoje, i kad je gotovo sigurno da će ih biti, nikad se ne može predvidjeti tačna lokacija gdje će nastati, kuda će se kretati, gdje će jačati, a gdje slabiti. I tu ponovo hiljadu faktora ima uticaj. I tako npr. neko ko je čekao pljusak sa grmljavinom u Beogradu kuka kako nije bilo ništa, iako su bili odlični parametri, a ne bude nikakva utjeha to što je npr. pljuskova sa grmljavinom bilo i 20km sjevernije i južnije.
Zbog svega navedenog, za mene lično konvektivna dešavanja i jesu najveći izazov za prognozu, jer se nikad ne mogu prognozirati sa više od 70% tačnosti.