Sada kada sam završio sa prenosom utakmice, vraćam se na kukanje.
Šta je tu je, ne možemo ništa, ne vredi da se nerviramo Verujem da svi imamo veće probleme u životu i da je ovo tako nebitno.. ali opet sebe uhvatim u nerviranju
E moj Žiko, znam ja sve to. Koliko samo puta sam rekao sebi da ima važnijih stvari u životu, pa opet uhvatim sebe kako se nerviram, a da nisam ni sam svjestan zbog čega. I da padne i da ne padne snijeg, ništa to neće promijeniti moj život. Da sam vlasnik nekog skijališta, da mi posao zavisi od snijega, pa i ajde. Ali ovako, nisam baš ni sam sebi jasan. Svaku ispalu nalik ovoj doživim lično, kao da me neka draga osoba izdala, iznevjerila.
Možda je glavni razlog što sam od malena zavolio toliko snijeg je što sam rođen u gradu kom je snijeg ekstremna pojava, i praktično je izumrla vrsta, jer ga nije bilo čak ni 2012. godine, što znači da su male šanse da ga ikada više i bude. Ali prije samo 20ak godina znavao je da padne i svake druge-treće zime. Jedini pravi snijeg kog se i dalje jako dobro sjećam je pao januara 2000. Imao sam 10 godina, ali sam plakao od sreće. Od tada sam još stotinu puta sjedio pored prozora i tužno gledao kako pada kiša ili ne pada ništa, čekajući da makar neka pahulja proleti. Ali nikad ništa...
Radovao sam se dolasku u Beograd, između ostalog, što sam znao da ću zimi sigurno imati veće šanse da vidim snijeg nego u Baru. Nisam toliko dobro bio upoznat sa klimom Beograda, ali sam vjerovao da je snijeg redovna pojava zimi. I imao sam i takvu sreću da je svake zime od mojih prvih 5 u Beogradu bilo dosta snijega i barem jedan snijeg od 25+ cm. Tako sam stekao mišljenje da svake zime mora da padne makar jedan veći snijeg, ali onda je došla 2013/14, koja me demantovala. Mislio sam da jedna loša godina mora da naleti i da će 2014/15 to da ispravi. Međutim, ona je bila još gora. 2015/16 u svojoj prvoj polovini možda i još lošija od prethodne dvije, pogotovo ako se uzme u obzir da sam propustio to malo snijega što je palo početkom januara. Vremenom sam shvatio da uopšte više ne volim zimu, pogotovo hladnoću. Baš kao što ni ljeti ne volim velike vrućine. Jer ko uopšte voli i uživa da se smrzava. U ostalim godišnjim dobima volim mnogo čega što nam priroda podari, a zimi je jedino što volim snijeg. A kako je u Beogradu postao prava rijetkost, a trend je takav da bi za koju godinu mogao jednom za svagda da se preseli iz Panonske nizije, zima mi je postala najmrznije godišnje doba. Kako god, mi smo makar nešto od snijega uhvatili, i ako budemo živi i zdravi za nekih 50-ak godina, imaćemo priliku da pričamo svojim unucima kako su snjegovi nekada padali i u npr. Beogradu i Novom Sadu, a ne samo na planinama. Ali eto, ostaće samo sjećanja...
Završavam polako ovu žalopojku, neka se slobodno izjadaju ovdje i ostali "severnjaci", nećemo u aktuelnim vremenskim prilikama da kvarimo radost "južnjaka".
A ja ću malo da odmorim od praćenja i izvještavanja narednih dana, čekaju me važnije obaveze u životu.