Pa da počnem i sa jestivim vrstama, za početak možda i najpopularnija jestiva gljiva iz šume, ne zovu ga džaba i "kraljem šume":
Vrganj (Boletus reticulatus, Boletus edulis, Boletus aereus, Boletus pinophillus)
Ono što mi obično nazivamo vrganjem su zapravo četiri vrste gljive, koje se međusobno neznatno razlikuju, i to uglavnom po boji šešira. Drugih razlika gotovo da ni nema, pa nije ni čudo što ljudi ni ne prave neku razliku kad ih skupljaju.
Kao što već rekoh, to je prva gljiva koju sam upoznao, ali još mi nije dosadila i sigurno mi je i dalje u top 5 gljiva, ako ne i omiljena, u svakom smislu.
Vrganje sam u velikim količinama brao samo u Bravskom polju kod đeda. Ono što je zanimljivo je da tamo u polju rastu u rijetkoj hrastovoj šumi i okolnim livadama u naletima. I bukvalno se pojave 1-3 puta godišnje u tolikim naletima, da se to ne može pobrati koliko ih bude. I to tako traje svega 4-5 dana, tako da nije lako uhvatiti im termin.
Sa druge strane, u bukovoj šumi iznad sela se mogu naći praktično tokom cijelog ljeta i jeseni u manjim količinama, naravno ako im vremenske prilike pogoduju.
U okolini Bara se takođe mogu naći od maja do novembra, s tim što ih u julu i avgustu nikad nisam nalazio, jer jednostavno im ne odgovaraju vremenske prilike tada. Najbolji mjesec u Baru za traženje gljiva je oktobar, a i novembar zna da bude još bolji ukoliko bude topao i kišan.
Evo i malo slika vrganja.
Ovaj primjerak je iz bukove šume u Bravskom iz avgusta 2014. Nije uslikan u prirodnom okruženju, već je pozirao ispred kuće. Ovo je tipičan oblik mladog vrganja, sa jako debelom drškom i malim šeširom u odnosu na dršku.
S obziom na "mrežicu" po dršci, zaključujemo da je u pitanju Boletus reticulatus, druge vrste vrganja nemaju vidljivu tu mrežu:
Evo i puna korpa iste vrste vrganja, ubranih u Bravskom polju, ovdje ima i mlađih i starijih primjeraka:
Ono što prvenstveno odvaja vrganjevke od svih ostalih gljiva su pore (rupice) sa donje strane šešira. Druge gljive imaju uglavnom listiće, mada ima nekih koje imaju sasvim drugačiji oblik, pa nemaju ništa od navedenog.
Kod mladih vrganja, pore su bele, zatim sa starenjem dobijaju žućkastu i na kraju u starosti maslinasto-zelenu boju. Pore mladog vrganja:
Evo malo vrganja u prirodnom okruženju. Stariji primjerak Boletus reticulatus iz Bravskog polja, avgust 2014:
Vrganji su prava poslastica i za puževe i crve. Mlađi primjerak iste vrste iz bukove šume u Bravskom:
Boletus pinophillus iz bukove šume, vidljive su crvenkaste nijanse šešira:
Boletus edulis ispod smreke, ima najsvjetliji šešir od svih vrganja, žućkasto-braon:
U okolini Bara, najčešći je Boletus aereus u kestenovoj šumi. On ima najtamniju boju šešira, pa ga zovu i crni vrganj. Ovi nalazi su iz oktobra 2015:
Jedan jako mlad primjerak, tek iznikao:
I jedan stariji, pred istek "roka trajanja".
Jedan od većih koje sam ikada vidio, nažalost bio je već prestar da bi se ubrao:
Svi napomenuti vrganji imaju bijelo meso i ne mijenjaju boju pri presjeku. Postoji mnogo vrganjevki koje su drugačijih boja i mijenjaju boju na presjeku, i među njima ima kako nejestivih, tako i otrovnih vrsta.
Ukoliko je vrganj koji ste pronašli braonkastog šešira, bijelih ili zelenkastih pora i bijelog mesa koje ne mijenja boju, onda ste bez dileme ubrali jestiv vrganj. Takođe treba obratiti pažnju i na dimenzije i oblik. Postoje vrganjevke koje su znatno manje i imaju tanju dršku (Xerocomus i Leccinum sp.), ali i većina njih su takođe jestivi. Među vrganjevkama nema teških otrovnica, i zato je svakako jedna od najsigurnijih gljiva za početnike.
